Sfumato
Lijepo je šetati Jarunom bez naočala. One plave i ružićaste boje sutona postanu još ljepše i nestvarnije. A tek labudovi? Prava gospoda u bijelim odijelima. Uopće im ne priliči žicanje hrane od tjelesno i mentalno zapuštenih ljudi koji ih slikaju svojim najnovijim high-tech napravicama i pričaju uvijek iste priče o smrti i manjku novca ili ponavljaju fraze koje su ovaj tjedan čuli već barem tri puta u televizijskim najavama.
Onda se upale svjetla i podsjete koliko je zapravo hladno. Kao i svih ovih godina, to je znak za prekid svake igre i povratak u stvarnost.
npr. rođendan ti je, i jako si gladan
znaš da te čeka torta samo za tebe
najsavršenija torta na svijetu
samo tvoja
ali, ti si gladan i ne želiš čekati
a na stolu je još hrpa kolačića, kifli, dizanih kolača, kolača s kremom
ti naravno obožavaš slatko
sad samo moraš odlučiti, hoćeš li čekati ili ćeš se zadovoljiti kolačićima
ako se odlučiš za kolač, možda ti neće biti ukusan, možda pokvariš žeLudc, možda uzmeš baš onaj kojibi bio idealan za tvog prijatelja
a kad na kraju stigne i torta, toliko si pun, da ju ne možeš pojesti
i nije problem u torti, ona je i dalje najbolja, ali ti si se promijenio
više nisi za nju
Priča treća: Jesen u meni
Danima me boli glava, nos mi je ogroman, stalno mi se spava, uši su mi crvene od zime. Znam, jesen je stigla.
Počela su predavanja, neodgodive obaveze, učenje koje se ne smije odgađati.
Ima li više od toga?
Svima je tako.
Mogla bih još napisati i nešto poput: "Upoznala sam jednog super dečka..." ili: "Mame nikad nema..." ili: "Nitko me ne razumije...".
Ali, je li on stvarno takav, smijem li osuđivati nekoga tko za svoje propuste ima debelo opravdanje i možda je problem u meni.
Pa to su tako banalne stvari koje su prošli ili prolaze gotovo svi.
Ali, ima li više od toga?
Sada kada je sve posivilo, i nebo, i zemlja, i ljudi, ja bih još samo malo živjela. Ali onako, istinski, bez sputanja, bez pritiska, bez zamaranja o budućnosti, bez bremena prošlosti, bez osvrtanja po sadašnjosti. Kao da ne postoji vrijeme, kao da nisam vezana za jedno mjesto, kao da je cijeli svijet preda mnom, na dlanu. Dostupan, predivan, otvoren i beskrajan. Pun dobrih ljudi i nezaboravnih iskustava. I voljela bih biti dovoljno snažna kako bih mogla podnijeti da nije sve uvijek tako.
Ne znam više kamo idem, što me čeka. Nije sve sivo zbog jeseni. Pomutila mi se granica dobra i zla, crnog i bijelog. Ne znam zapravo zašto uopće sve ovo pišem. Možda je tako lakše.
Papir i blog mogu valjda sve podnijeti.
Priča druga: Elegija
Bio je to lijep život, trebalo bi reći.
20 godina odnio je vjetar. Kamo? Poete će reći u nepovrat, oni manje sretni će reći da je bilo lijepo. Oni u crkvi da treba biti zahvalan na svakom danu. Optimisti će reći da najbolje tek dolazi. A što da ona misli? Prijatelji će je zaboraviti. Nitko se neće sjećati tko je bila i što je željela. Doći će "neki novi klinci", neki drugi ljudi i samo će poneka blijeda misao podsjetiti da je nekada bila tu. Nije ovo elegija i ne klize potoci suza jer uvijek postoji nada je još barem nekome stalo. Da će nekome možda i biti žao. Da je možda nekome i značila, da sve to nije bilo uzalud.
A zašto je onda nema?
Priča prva: Menza
I tako…
Sjedim u menzi, prčkam po nečemu što bi trebale biti mahune i borim se s pohanim kostima koje su trebale biti oslić. Iz kuhinje dopire neugodan miris koji je u meni budio razne asocijacije koje nisu baš poticale ionako posrnuli apetit. Na satu je bilo 14.25, nasuprot mene jedna od mojih kolegica s kojom popričam koji put. Na drugoj strani menze sjedili su Miro i Slavonac.
Da, i…
Pa, Miro je «moja najbolja prijateljica», odnosno osoba koja mi najčešće čuva mjesto u dvorani, kojoj pišem najviše mailova i s kojom najradije provodim pauze. Slavonac je pak jedan od onih «cool» tipova, koji su bezobrazno samouvjereni na temelju skoro ničega, a ipak imaju ono nešto zbog čega ženski rod promjeni boju glasa ili ostane bez teksta. No, sve je bilo u redu dok ih u jednoj od takvih situacija moja sramežljivost nije spojila.
Posljedica je da sjedim sama, sasvim odsutna od priče sa suprotne strane stola, igram se vilicom, a ona dvojica ustaju i odlaze, ne primijetivši me, bez pozdrava.
Ne znam je li mi više žao Mirinog prijateljstva ili onih zelenih slavonskih očiju što gledaju kroz ljude, a ne u njih.